Ja i draga sa planine dvije / voleli se k'o što niko nije /voleli se k'o sunce i zora / ona s Tare, ja sa Zlatibora. Gdje su se sreli ko bi to znao, daleko je Tara od Zlatibora, ali znamo samo kako je završilo. Užice je duplo bliže, al' čisto sumnjam da će se ostvariti i želja onog što se penje Zlatiboru u vrhove da ja vidim lijepo Užice i u njemu moje milo drago.

Zlatibora sam se dotaknuo putopišući varošicu Čajetinu, kojoj administrativno i pripada, ali mi se učinilo grubo i nezgrapno ugurati tamo i valjda najpoznatiju planinu u Srbiji.

Najpoznatija nije bez razloga. Prostrana, kilometrima duga i široka, povazdan osunčana visoravan. Usred kontinentalne iz čista mira se zabija mediteranska klima i uzalud što se prostire na 1000 metara nadmorske visine, opet je ugodno. Možda i zbog onog što se nađe u vidokrugu: kud god da se okreneš dočeka te nepregledno zelenilo prošarano čoporima smreke i bora, a s brežuljaka i proplanaka pogled će se nerijetko zadjenuti u idilične pitomine sela raštrkanih po golokrakim srtovima i valjkastim dubodolima.

U neko doba – nemam baš orijentacije U tolikom prostranstvu, ali na tabli stoji da je to izvor Ribnica – naići ću i na jezero, zaleglo ispod borovih vršica. Jest, vidjet ću kasnije, pregrađeno elipsastom branom, ali je, usred zelenog beskraja, oku itekako ugodno. U nekoj za mene bezimenoj nigdini nailazim i na kamenu crkvicu sa zvonikom, ali je, ko zna zbog čega, između mene i nje visoka metalna kapija i crveni auto novovaroške registracije. Šteta, baš sam je želio vidjeti, drugačija je od onih u Novoselici i Jablanici, koje opisah u putopisu iz Čajetine. Penjući se, pak, prema Zlatiboru, među desetcima drugih, vidjeh i vikendicu s velikim natpisom crvenom farbom na dvjema daskama zakovanih za jele: UPOZORENJE!!! NE KRADI. Bit će da je domaćina užigalo.

M.J. | Bljesak.info / Ne kradi

Nije, međutim, uvijek bilo svjesnosti o značaju ovdašnje ruže vjetrova, o ogromnom broju sunčanih sati, o zaklonjenosti od hladnih strujanja, o čudovitoj flori… Sigurno je kod nekih nema ni danas, barem u odnosu na mogućnosti za profit. Uglavnom je neko nekad u takvom raju prirode napravio ni manje ni više nego kamenolom sa separacijom. Trenutno je, izgleda mi, mrtav, nema tragova nedavnih radova, a dugački prizemni dio željezne skalamerije neko je nekad oslikao živim bojama ne bi li barem u nekoj mjeri ubio sumorno sivilo, apokaliptičnu „crnu rupu“ usred zeleni. Nisam baš uvjeren da u sumanute ideje ne spada i započeta gradnja triju ogromnih zgradurina na jednom prekrasnom pristranku, ali je, rekoh, mnogima jedini orijentir količina „keka“ na njihovom žiro-računu. Malo kasnije naići ću na nešto nalik stočnoj farmi: nekoliko desetaka odreda crnih krava mirno pasu, sa strane mnogo što naredanih, što nabacanih bala sijena, a u središtu svega ružna ruševina od nekadašnje kuće ili štale.

Kome se ne da, kao što se meni da, stranjati Zlatiborom uzduž i poprijeko, nije mu o glavu, ima izbora. Prije nešto više od dvije godine u funkciju je, naime, stavljena Gold gondola: sjedneš u kabinu, fino se zavališ i za 25 minuta ugodne vožnje od središta do skijališta Tornik, koje je ujedno i najviši vrh (1496 metara) zlatiborskog područja, iz ptičje perspektive razgledaš čitav Zlatibor. Naravno da su vožnjom „pobrana“ sva zanimljiva mjesta, a Gold gondola je – eto, da ne kukamo kako u svemu zaostajemo za „naprednim zapadom“ – najduža panoramska žičara na čitavom bijelom svijetu.

Ja sam, eto, iako me nije strah visine, čvrsto na zlatiborskoj zemlji, ispod Tornika, a iznad Bakića koliba, malenog „skladišta“ simpa brvnarica. „Izuj brige… Uspori… I uživaj!“, stoji uz dobrodošlicu gostima. Malo dalje još nekoliko takvih, primjerice „Život je lep kad se živeti zna“i „Ne hodaj na prstima, kroz život se gazi!“ Pa hajd' im nađi manu! Bakića kolibe nisu nikakvo luksuzno ili ekstravagantno naselje već četiri kolibe na osami, daleko od bilo kakve gungule, koje opslužuje obitelj Bojana Smiljanića. Domaći ambijent, domaća kuhinja, naprimjer kačamak, pita ili prženica, domaći sokovi i čajevi. Nema brava, kućice se ključaju erezom, to za one što znaju šta je ereza. Nema ni struje, ali ima svjetla. Peći su na drva. Zna li iko ko ovo čita ugostiteljski objekt u kome gost plaća koliko misli da je vrijedilo ono što je dobio? Znam da ne znate. A ovdje je upravo tako: nema cjenika i gost sam određuje koliko novca će ostaviti domaćinu!

M.J. | Bljesak.info / Zlatiborka i Zlatiborac

Do središta Zlatibora je deset minuta, ali ću najprije na kavu i ručak, i to u restoran „Kod batice“. Možda se batica piše i velikim početnim slovom, nemam pojma, prvi put sam ovdje, a privukli su me drveni Zlatiborac i Zlatiborka ispred ulaza; on obrva tolikih da bi se od njih, kad bi im se pridodali njegovi brci što ih suče, mogle isplesti fine čarape, ona pomalo nesigurna, sa štapom u desnici, zabrinutog pogleda.

Sad bih pravo u centar, iako je podaleko, obrisi mu se već naziru, ali mi se na putu ispriječilo nešto što nema smisla zaobići, tematski park „El Paso city“ u Vodicama. Već na ulazu, mada ću to shvatiti kasnije, podjela: s jedne strane Indijanac s niskom ptičjih pera na glavi i revolveraš, obojica, dakako, na mišićavim bedevijama, s druge strane zlatiborski seljak sa svojim doratom natovarenim bukovim oblicama. Tako je i unutra, a američki i „naški“ dio, da ne bi došlo do kakva neplaniranog okršaja :) dijeli potočić. U indijanskom dijelu, nazvanom Bik Koji Sjedi, bedevije mirno pasu pored oslikanih indijanskih vigvama, kako su šatore zvali u stripovima našeg djetinjstva o Bleku Steni i Komandantu Marku. Između njih plato za logorsku vatru. U kaubojsko-revolveraškom dijelu „grada“ opet scene iz stripova: saloon, šerifov ured, mali zatvor, banka koja čeka legendarno „Ruke uvis, ovo je pljačka!“.U malom muzeju zbirka revolvera i drugog oružja, okolo mlin, vjetrenjača, sala za biljar i drugo. Noćiti se može i kod Indijanaca, u šarenim šatorima, a i kod kauboja, u karavanskim platnenim kolima, kao i u 12 brvnara u onom „naškom“ dijelu, .gdje se našlo mjesta i za crkvicu te repliku parne lokomotive s putničkim i teretnim vagonima.

Još jednu šarenu, svježe obojenu lokomotivu vidjet ću ispred suprotnog ulaza u Zlatibor, a pored nje i Zlatiborku s maramom, ruku skupljenih na koljenima, zbog čega joj se u krilu stvorilo jezerce. Ne znam lokalna vjerovanja, ali se u barici kišnice našla šaka kovanica, uglavnom onih od jednog dinara.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u „El Paso“

Do središta ću zaobilaznim putem, sad hitam do Titove vile, jedinog zaštićenog spomenika na Zlatiboru. Siroti drug Tito, počesto mi ga bude žao, tolike vile, a nikako istodobno nije mogao biti u dvije. U ovu, kažu, nikad nije ukoračio, samo jednom ručao u bašti, makar se na zidu kofrči ploča da je u njoj bio 1941. s Vrhovnim štabom. Inače su je komunisti, kao i sve što im se 1945. i narednih godina dopalo, oteli, nju od beogradskog odvjetnika Aleksandra Pavlovića. Imao je suprugu Francuskinju imenom Andre, kojoj se nikako nije išlo u zlatiborsku divljinu, ali je bilo vrijeme kad je glava kuće bio muž, pa ju je svejedno napravio, zbog čega je još za gradnje prozvana „Malgre Andre“ („Usprskos Andre“). Danas je, vidim na drugoj ploči, u vlasništvu jednog ovdašnjeg privatnog poduzeća, ali i dalje sa službenim imenom „Titova vila“.

Prva slika zlatiborskog centra ljubiteljima prirode nikako ne može „sjesti“: široka nedovršena bijela zgradurina, ne brojim, ali sigurno s više od deset katova, bezbeli budući hotel, stoji svakoj lijepoj priči o Zlatiboru, što ono kažu, k'o magarcu samar. Sljedeća slika, panoramski kotač visok 35 metara, nekog će podsjetiti na Beč i Prater, mene, kad ga sastavim s ostalim što ću vidjeti, na dernečki ringišpil u Puračiću ili kakvoj drugoj bosanskoj zabiti. Ako ćemo ipak ostati na usporedbi s Praterom, zlatiborski ima više kabina od bečkog, 35 naspram 24, ali vožnja, za razliku od bečkih 25, traje ciglih pet minuta, a i visina je „ni blizu“, budući da je bečki gotovo dvostruko viši. Inače je zlatiborski kotač postavljen u jednom od parkova, pored puno sportskih terena, blizu hotela „Olimp“, a to je već ulaz u najuže središte.

U „središtu središta“ je nedavno otvorena multimedijalna fontana, „parkirana“ odmah pored pješačke zone, odnosno Kraljevog trga. Kad se kaže fontana, većina nas pomisli na okruglu, par metara široku mramornu kružnicu iz koje šiklja voda. Ovdašnja fontana je ustvari u četverokuti betonski ram zarobljeno jezero, okruženo urijetko poredanim vitkim borovima, pažljivo raspoređenih mlaznica što se sudaraju i u zraku ispisuju riječi Zlatibor i Tara. Nisu te jedine, ima ih na desetke, pa mlazovi svako malo paraju i šaraju zrak. Vodeni bim dimenzija 30 x 10 metara može, kažu, emitirati čak i videoprojekcije. Ni dno jezera nije zaboravljeno – po njemu je poredano 200 svjetlosnih točaka koje čine „zvjezdano nebo“.

Ako na stvar gledamo „svjetski“, očima džet-seta, tik-toka i ostalih stečevina poprilično obesmišljenog života 21. stoljeća, ovo je sami vrh, mane se ne može naći. Ako, pak, gledamo očima nekog ko je čuo da je Zlatibor čudo prirode, onda je ovo sudar svjetova koji nemaju ničega zajedničkog.

Ja sam od ovih drugih, pa više gledam čega sve zanimljivog ima okolo. Kulturni centar na sve gleda sa strane, bez riječi, tiho, kao da mu je malkice neugodno što je to što jest. Najveći broj kioska uz šetalište pored jezera, što produžuje i mimo njega, zatvoren, a ni na Kraljevom trgu nema puno naroda, ipak za takvo što treba malo više sunca i topline nego što ga ima u dan koji sam izabrao za posjet. Izabrale su ga, po nevolji, i učiteljice s djecom obučenom gotovo kao za karneval, a mogle su, bome, i neki bolji. Ljetna pozornica prazna. Jedan pas zalutao na trg pa čudi li se čudi.

M.J. | Bljesak.info / Ispred Titove vile

Trg i pješačku zonu oivičuju zgrade previsoke za ovakvo mjesto pa ću radije prošetati do druge strane fontane-jezera; tamo je zelenilo, a betona nema ako izuzmemo postamente nekoliko spomenika. Prvi je dvometarski armijski đeneral, da, baš tako piše, Krsta Smiljanić, jedan od junaka Velikog rata, pogotovo Bitke za Kajmakčalan, zapovjednik Drinske divizije srpske vojske. Rođen je ovdje, u obližnjem selu Ljubiš, zato je spomenik i dobio ovdje.

Malo dalje stoji skroman spomenik, podignut 1924. narodnim poslanicima Mijailu Jevremoviću i Paji Popoviću „koji svojim zauzimanjem i trudom stvoriše današnju imaovinu okružnu na mirisnom Zlatiboru“. Na riječ imaovina nikad nigdje ne naiđoh, a zvuči i više nego simpatično.

Malo dublje među stabla se, u skladu s prezimenom, zavukao Miladin Pećinar (1893. – 1973.). Nije speleolog, kako mu sugerira prezime, već velikan srpske hidrotehnike. Rođen je, zanimljivo, kao i đeneral Smiljanić, u Ljubišu. Kud ne odoh vidjeti selo koje je rodilo takve ljude?! Jedna od terenskih vježbi nakon završenog studija bio je i prostor na kome sad stoji njegova bista. Jezera nije bilo ni u naznakama, a preduvjete je stvorio upravo on. Pa hajde, fino je kad se ne zaborave ljudi čiji je trud bio „udarna igla“ takvih pothvata.

Jezera, dakle, nije bilo, ali jest Kraljeva voda, bivši izvor Kulaševac. Nije, naravno, nijedan od kraljeva miješao beton i klesao kamen za česmu, samo je u kolovozu 1893. Zlatiborom lunjao Aleksandar I. Obrenović, a ovdašnje vlasti mu, malo nakon toga, vjerujući da je podižu i sebi, sazidale spomen-česmu.

Kad se spomeničkom dijelu oko Kraljeve vode dodaju okolne šetnice, a jedna, evo, vodi i do minijaturnog kamenom optočenog jezerceta, ovo je najmirniji dio središta. Tu vidjeh i putokaz za restoran „Tomba“. Tomba je, koliko sjećam, talijanska riječ i znači grobnica. Dakle, dobro došli i dobar vam tek u „Grobnici“.

M.J. | Bljesak.info / Panoramski kotač

Drugi miran dio je, mada podalje od Kraljeva trga, onaj oko crkve Preobraženja Gospodnjega. Na brdašcu je pa treba uza stepenice. Umjesto rukohvata dva reda žutog cvijeća. Crkva se sasvim uklapa u nove trendove, što će reći da je gotovo pa monumentalna. Neko je 1993., kad je započeta, očito bio vidovit i jest da je gradnja potrajala čitavih 20 godina, ali sad, kolika je i kako je čvrsta, i domaćima i turistima može trajati do kijametskog dana. I lijepa je, pogotovo jer je izgrađena kombinacijom mramora i sedre, što je ostavljeno vidjeti na bočnim vratima i prozorima. Neko je na freski Preobraženja iznad ulaza vrlo moćno izveo igru zlaćane svjetlosti i sjene. Ponutrica joj je dobrim dijelom oslikana, ali ne sva, u jednom dijelu još uvijek su razapete skele. Slikari odbjegli. U priprati kapela svetog Proroka Mojsija.

Što je bilo mira, bilo je, budući da se spuštam u najživlji dio grada. Onaj ko je došao iz, recimo, Beograda ili Niša, odnosno bilo kojeg većeg grada, i ovdje kupio apartman, „promašio je ceo fudbal“, budući da je opet došao u grad, iz koga se ne vidi ni z od zelenog Zlatibora. Da sve bude zaokruženo, tu je i „Avantura park“, gdje se, recimo, može tući s Mikeom Tysonom ili pokoriti zmaja, a nije daleko ni „Dino park“, gdje, primjerice, možeš zajahati neosedlanog dinosaura. Puračić je dupla nula u odnosu na zlatiborski vašar.

Bit će da je do mene, ali bih, između mogućnosti da mi neko plati deset dana koje ću provesti u središtu Zlatibora, i druge, da ja platim, ali da ih ne provedem ovdje, bez imalo krzmanja izabrao ovu drugu.